Ivan je prvi i jedini Srbin koji je postao član plemena: Živeo je u šumama Amazonije, 15 dana nije okusio hranu ni vodu

Koliko puta ste pomislili da biste rado spakovali kofere, napustili sve i otišli da živite u neku egzotičnu zemlju. Ivan Nikitović iz Užica (39) jedan je od retkih koji je to učinio. Po struci je kuvar, ali je još od malih nogu zaljubljen u herbalizam, upoznao je mnoge evropske i svetske kutlture, ali je sticajem životnih okolnosti otišao u Južnu Ameriku i postao član tamošnjeg plemena Javanava. Ipak, da bi se zvao jednim od njih Ivan je morao da prođe rigornoznu i za mnoge neizdrživu dijetu. Mesec dana proveo je u šumama Amazonije u maloj kolibi, hranu je jeo vrlo malo a vodu uopšte nije pio.

– Poslednje 22 godine istražujem biljke i zanima  me herbalizam, i kroz putovanja upoznao sam različite kulture i običaje. Moje putovanje je krenulo kada sam shvatio da nema nazad, nisam mogao da se vratim gde sam bio, već sam pravio put napred. Mentalno sam bio veoma loše, teško sam se uklapao u svet oko sebe i ljude, nisam mogao da nađem svoje mesto u ovom svetu i onda sam shvatio da sam na pogrešnom mestu.  2015 godine  počeo sam da putujem Evropom i upoznajem nove običaje i kulture, počevši od Krišni, Zem Budizma, Joge, Tantre i Šija Babe, ali sam shvatio da nas univerzum vodi i sreo sam iz Perua majstora čakarune koji me je pozvao da dođem u njegov centar da mu pomažem oko grupa koje dolaze, oko kuhinje jer je moja edukacija kuvanje, i to je nešto što je mene oduvek činilo srećnim. Moje kuvarstvo je malo različito, jer ja na bilje gledam kao na lek i shvatio sam da je hrana lek i nije nešto što nas samo zasiti – kaže Ivan.

– Od 2017. godine krenuo sam da sarađujem sa plemenima Južne Amerike, prva je bila Šitibo zajednica i krenuo sam uz njih da učim o biljkama koje postoje u gornjem toku Amazona. Tako sam naišao na jedan lek koji se zove Kambo, koji se koristi za čišćenje duhovnog i energetskog tela, Kambo je jedna žaba koja se hrani otrovnim insektima i ima veliku količinu peptita i od toga se pravi 27 lekova, i peptiti kada se apliciraju na našu kožu preko kapija uz pomoć vode stvaraju hemijski proces, kada svi toksini iz tela izlaze napolje. Kasnije sam stigao do Kečua zajednicom koja me je upoznala sa drugom kulturom isceljivanja, to je put inicijacije koje postoje od kada je sveta i to su zajednice oduvek radile za proces odrastanja i sazrevanja. – priseća se Ivan.

Međutim, njemu je najviše prijalo pleme Java Nava i njihova kultura.

– Sreo sam se s njima, i nadam se da ću ostati kod njih, to je kultura Java Nava i jako je stara. Oni žive u Brazilu, koji je oblast koja se graniči sa Peruom. Java znači divlja svinja, a Nava ljudi i kod njih je ta životinja sve, a njihov duh je zaštitnih njihovog plemena. Oni žive u zajednicama, u obliku sela Šabono kakvo je njihovo. Oni prave jedan veliki krug oko sela i u samom selu na rubovima prave kuće, da bi na centru bila velika lomača, ili vatra i koristi se da bi održala temperaturu i život u selu, jer je tamo vatra nešto što je najpotrebnije, zbog velike vlage i bez vatre ne bi preživeli, ali im takođe i treba za hranu i odbranu od životinja.

Zna se kako izgleda jedan dan u plemenu, svako je za nešto zadužen, ali zajedno brinu o svemu.

– Muškarci rade fizičke poslove, a žene lakše stvari, primer je nakit koji je samo jedan od prikaza njihovih vizija. Žene obezbeđuju i hranu i oni više nisu lovci sakupljači, prašuma je velika i dosta plemena i sela je mnogo Kansnije se došlo u kontakt sa svetom, a 2012. godine je jedna zajednica izašla iz šume i imali su problem oko uklapanja s ljudima. Oni jednom nedeljno imaju ceremoniju i piju svoj sveti napitak i to koriste za povezivanje sa sobom i ostalima. To je medicina koja nas uči emotivnom inteligencijom, razumevanjem čistim srcem i kada naučimo da poštujemo i cenimo sebe, možemo i druge. Na taj način cela zajednica funkcioniše kao porodica, muškarci su braća, žene su sestre i kada doše neki muškarac dobije status pripadnika plemena, ali nije samo venčanje bitno nego i inicijacija. – priča Ivan.

On je mesec dana bio bez kapi vode, jer je to bila vrsta inicijacije kroz koju je morao da prođe.

– Imao sam inicijaciju, sa jednim lekom koji se od duvana i pepela biljaka, bio sam trideset dana bez vode i to je jedini lek koji nas vraća nama samima. Jeo sam šaku pirinča, a pio sam napitak koji se zove ma-ma koji se dobija od ljubičastog kukuruza i od juke i nije prijatnog ukusa, ali se konzumira do mere da naše telo može da opstane i da se ne razboli. Na kraju ništa nisam jeo i kada su videli kako sam to odradio, bili su jako zadovoljni. – kaže on.

– Prvi susret s plemenom je bio kao da sam bio kod kuće, svi ti ljudi su ljudi i nisu nikakvi divljaci, iako imaju različite kulture. Imaju škole kao i mi, imaju Osnovnu školu, imaju tri stepena škole i posle toga se opredeljuju šta će da uče. Onaj ko ne želi da se obrazuje i usredsređuje se na duhovnost, ide u duhovnoj školi i prolaze  razne inicijacije i uče molitve i biljke. Postoji formalno edukovanje i sve manje ljudi ostaje u selima i ide za tim – kaže Užičanin.

– Porođaj se kod njih radi potpuno prirodno i postoje žene koje su zadužene za to, a što se tiče bolova za sve se koristi list jedne biljke koja se zove „koka“, koji je priroda anestezija i pomaže mnogo ženama u plemenu tokom porođaja. Tamo nema lekova, i one koje imaju su skupi, a neka plemena su mnogo udaljena od grada i često je čamcem potrebno 20 sati putovanja do grada i lekova.

Uprkos daljini plemena uspevaju da zarađuju novac koji ulažu u svoja sela.

– Novac dolazi od turista koji žele da rade sa njihovim lekovima i ostavljaju novac od kupovine. Oni s tim novcem kupuju hranu i materijal za održavanje sela, jer ne koriste beton već drvo za selo. Kroz vreme selo raste i oni prave nove kuće.

– Ja nisam našao svoje mesto pripadanja, i zapravo sam napravio svoj posao, jer sam to i želeo – rekao je Ivan.

Za sada je jedini iz Srbije član ovog južnoameričkog plemena, ali se nada da će se kroz spoznaju kako žive i šta rade još neko sa ovih prostora odvažiti na ovaj njegov korak.

Izvor: telegraf.rs