„Neće da se druže sa nama jer smo sirotinja“: Raškovići žive u bedi – Deca do škole putuju 25 km i imaju samo dve želje

„Upravo se završila sezona branja pečuraka koje smo sestra, brat i ja sakupljali i sušili. Kada završimo školske obaveze, pomažemo mami oko kućnih poslova, a tati oko poljoprivrede“, započinje priču vredna devojčica, neobičnog imena Lutka (12), dok stoji ispred stare kuće od blata.

Pored Lutke, stoje njen brat i sestra Dušan (13) i Aleksandra (11). Njih su posetili ljudi iz humanitarne organizacije Srbi za Srbe u cilju da im koliko toliko olakšaju svakodnevnicu. Soba sa zemljanim podom i dotrajalim pokućstvom predstavlja i kuhinju i dnevni boravak. Plafon je pun krpljenih rupa i izgleda kao da će svakog trenutka da popusti, izaziva nemir i strepnju šta može da se desi.

Glava porodice, Zoran Rašković dočekuje ih domaćom rakijom. Upoznat je sa radom organizacije već nekoliko godina i, kako kaže, srećan je što su došli u njihov skromni dom.

Pre oko 30 godina, roditelji su ga poslali u Beograd na školovanje. Završio je građevinsku školu i radio na građevini dok firma nije propala. Zbog nedostatka posla, povrede kičme koju je zaradio na poslu i potrebe da brine o onemoćalim roditeljima, vratio se u selo. Radio je na imanju, sekao šumu i starao se o roditeljima. U susednom selu, pronašao je ženu Ivanu, a potom su stigla i deca.

„Kuća je građena negde uoči Drugog svetskog rata i trebalo je samo da bude pomoćni objekat, praktično štala. Imamo struju, tehničku vodu sam uveo pre nekog vremena, a vodu za piće uzimamo iz bunara. Krov je jednom maltene skroz pao, pa ga s vremena na vreme krpimo“, kaže Zoran o uslovima u kojima žive.

„Ovde ćeš pre da sretneš divlje svinje ili srne, nego ljude“, kaže Zoran Rašković, otac troje dece.

„U školi se više niko ne druži sa nama. Jedna devojčica je rekla: Ja neću da se družim sa vama jer ste sirotinja. To me je baš povredilo“, kaže Dušan kroz suze.

Raškovići imaju dosta livada, pašnjaka i šuma, te im je glavni izvor prihoda poljoprivreda. Drže i svinje, krave i baštu za sopstvene potrebe, tako da imaju dovoljno hrane.

Do sela Svinjište koje se nalazi na tromeđi opština Kuršumlija, Podujevo i Medveđa, može se stići jedino traktorom ili jakim terenskim vozilom. Kada dođe zima i to je maltene nezamislivo. Članovi Humanitarne organizacije Srbi za Srbe prošli su kroz pravu avanturu kako bi došli do kuće porodice Rašković, potpuno izolovane na obroncima Radan planine.

Hrabra majka Ivana sa ponosom u glasu govori o skromnoj i uspešnoj deci.

„Lutka je odličan đak sa svim peticama, pa se nadaju da će za dve godine moći da joj priušte da pođe stopama svog oca i nastavi školovanje u Beogradu. Zajedno sa bratom Dušanom osvajala je i nagrade na školskim takmičenjima u trčanju. Ovo nije začudilo nikog jer im je potrebno dvadesetak kilometara do škole, a dobar deo puta prelaze pešaka“, priča Ivana Rašković.

„Navikli su na ove uslove i ne znaju, nažalost, za bolje. Toliko su skromni da uvek kažu da imaju sve i da im ništa ne nedostaje“, kaže majka Ivana za portal Srbi za Srbe.

Iako su još deca, ponašaju se i razmišljaju kao odrasli. Muka ih je naterala da sazru brže od vršnjaka. Jasno im je da cela porodica kao sigurno primanje ima svega 9.100 dinara dečijeg dodatka, pa pomažu roditeljima koliko mogu.

Lutka, inače, nosi ime po nadimku svoje bake na koju mnogo liči. Njeni brat i sestra kroz osmeh kažu da im je baš zanimljivo što im sestra ima neobično ime.

Najviše bi im značilo preseljenje bliže školi, ali i traktor sa priključnim mašinama. Humanitarna organizacija Srbi za Srbe pokreće veliku akciju pomoći, kako bi obezbedili sve što je potrebno za normalne uslove života porodici Rašković.

Izvor: kurir.rs