Da li će i Srbi ići u penziju sa 67 godina: Evo od čega zavisi hoće li se pomeriti starosna granica

Većina radnika u Srbiji smatra da je starosna granica za odlazak u penziju previsoka. Međutim, ako se uporedi sa propisima zemalja u okruženju, može se reći da su naši budući penzioneri, ipak, u nešto boljoj situaciji. U mnogim državama muškarci već sada rade dve godine duže i radno mesto napuštaju sa 67 godina. Da li je i Srbija sprema na takav korak?

Nove propise za odlazak u penziju donele su mnoge zemlje regiona, ali i razvijene evropske države. One su uspostavile pravila koja će se primenjivati u idućih desetak godina. Tako će se granica za muškarce u ovim sistemima pomerati svake godine, kao što je to slučaj sa ženama u Srbiji. S druge strane, svedoci smo da penziona reforma u Francuskoj poslednjih nedelja izaziva velike potrese ne samo među samim Francuzima, već i širom Evrope.

Profesor Mario Reljanović, naučnik saradnik na Institutu za uporedno pravo naglašava da opšte formule nema, ali se može zaključiti da je produženje radnog veka mera koja je primenjena u mnogim državama, pa i u Srbiji još od 2014. godine se polako podiže starosna granica za žene, tako da će se 2032. godine izjednačiti sa muškarcima.

„Najveći broj zemalja drži starosnu granicu na 65 leta, ponegde je ona i manje (60-64 godine), ima i onih gde je više – 67, dok su veoma retke države u kojima je podignuta i iznad ove granice. Dakle, čak i kada bi se došlo do nekog podizanja granice to ne bi bilo mnogo. Istovremeno, imajući u vidu da je prosečan životni vek u Srbiji značajno ispod evropskog proseka dok je radni isti kao i u većini evropskih država (od 15. do 65. godine života), mislim da ne bi trebalo očekivati ovakvu meru u skorije vreme“, objašnjava Reljanović.

Kako kaže prof. Reljanović, podizanje granice za odlazak u starosnu penziju ima dvostruko dejstvo. Ne donosi mnogo toga, a nisu joj previše skloni ni poslodavci ni radnici, odnosno čini se da je opšte nepopularna. Prvi efekat je da će radnici ostati duže aktivni na tržištu rada, a drugi je da će kraće vremena uživati pravo na penziju.

„Osim što je politički nepopularan, ovaj način je kratkoročan, budući da se ona ne može podizati u nedogled. Takođe, radnici stariji od 65 godina uglavnom nisu konkurentni za veći broj zanimanja koja podrazumevaju teže fizičke napore, odnosno postoji veći rizik od njihovog povređivanja. Ovo naravno ne važi za visokospecijalizovana neproizvodna zanimanja i za svakog starijeg radnika“, poručuje Reljanović.

Drugi sistem koji bi trebalo da proizvede dugoročnu stabilnost jeste podvajanje penzijskih doprinosa u tri stuba. Obavezno penzijsko osiguranje nepersonalizovanog tipa ostaje u prvom stubu, iz kojeg osiguranik u jednom trenutku počinje da ostvaruje penziju u skladu sa zakonom. Ona se u nekim sistemima svodi na „socijalnu penziju“ zato što su uslovi za njeno ostvarivanje obično jednostavni.

„Najčešće je potrebno doživeti određeni broj godina života uz minimalan staža osiguranja ili čak bez njega, a isplaćuje se linearno, u istom iznosu svakom penzioneru bez obzira na visinu prihoda koje je ostvarivao dok je radio i iznos doprinosa koji je uplaćivao – objašnjava naš sagovornik. – Drugi i treći stub međutim, predstavljaju personalizovani fondovi – drugi je državni (i obavezan poput prvog), a treći privatni i neobavezan“, objašnjava Reljanović.

Ovako se utiče na jačanje penzijskog fonda na dva načina. Iz prvog stuba se isplaćuju samo „socijalne penzije“ koje su linearne – na primer, svi penzioneri dobijaju penziju od 300 evra mesečno. Oni koji su ostvarili veći staž i izdvajali više u personalizovane penzijske fondove, imaće i dodatnu penziju (jednu ili dve). U Srbiji postoje prvi i treći stub penzijskog osiguranja, dok socijalna penzija ne postoji.

Izvor: kurir.rs