Ovo morate da pročitate: Za sve rođene 50-ih, 60-ih, 70-ih, 80-ih…

Za sve rođene između 1950. i 1990.

Kao deca vozili smo se u automobilima bez pojasa i vazdušnih jastuka, vozili bicikle i rolere bez kacige na glavi. Pili smo vodu direktno sa baštenskog creva, a ne iz flašica kupljenih u velikim tržnim centrima. Pili smo iz iste flaše i niko se od toga nije razboleo.

Jeli smo mlečni sladoled, beli hleb sa margarinom ili svinjskom mašću i belim lukom, pili bezalkoholna pića sa šećerom, ali nismo imali previše kilograma, jer smo se stalno igrali napolju …

Izlazili smo ujutro i igrali se po ceo dan, skrivali se, igrali se lopova i policajaca, kraljica, kauboja i Indijanaca i svega ostalog što je detetova mašta mogla da smisli.

Roditelji nas često nisu mogli naći po čitav dan. Nikada nismo imali nikakvih problema. Po ceo dan smo se trkali biciklama vozeći ulicom zaboravljajući da nismo imali ni ispravne kočnice. Nakon nekoliko padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako da rešimo svoje probleme. Nismo imali imaginarne prijatelje. Nismo imali prijatelje na društvenim mrežama već smo imali prave prijatelje!

Nismo imali školskog psihologa i pedagoga, ali smo školu ipak završili. Nismo imali PlayStation, Nintendo, sto kablovskih kanala, nismo imali video rekordere, „surround“ zvuk, mobilne telefone, računare, internet. Imali smo prijatelje i oni su bili stvarni! Igrali smo se lukom i strelom, pravili snežnu tvrđavu, bacali petarde za Novu godinu, čitali gomilu stripova! Išli smo biciklom ili peške do kuće naših prijatelja, kako bismo bili zajedno, bez prethodnog dogovora!

Možda biste ovo trebali podeliti sa drugim ljudima koji su imali sreće da odrastu kao prava deca, pre nego što su advokati, država, pravnici, borci za ljudska prava počeli da odlučuju kako treba da živimo! Možda želite da ovu poruku pošaljete svojoj deci da vide kako su njihovi roditelji odrastali? Pozdrav generacijo! Svako od nas je anđeo sa jednim krilom i možemo da letimo samo rukama!